Postoje fotografije koje pogledate jednom, možda dvaput, i onda ostanu negdje spremljene među ostalim datotekama. I postoje fotografije kojima se vraćate i nakon godina, ne zato što su tehnički savršene, nego zato što u sebi još uvijek nose nešto stvarno.
To je razlika koju ljudi često osjete tek kasnije. U trenutku fotografiranja lako je razmišljati o broju fotografija, lokaciji, vremenu, odjeći i svemu što treba organizirati. Ali kad prođe dovoljno vremena, ostane samo jedno pitanje: imaju li te fotografije i dalje smisla?
Ne mislim pritom samo na to jesu li i dalje lijepe. Mislim na to vraćaju li osjećaj, odnos, nečiji pogled, način na koji je dijete stajalo uz vas, tišinu između dvije rečenice ili atmosferu dana koja se više ne može ponoviti.
Nisu najvažnije fotografije koje su najglasnije
Danas je lako napraviti fotografiju koja odmah privlači pažnju. Malo jača obrada, dobra lokacija, lijepo svjetlo i kadar koji će na prvu “proći”. Ali ono što na prvu zaustavi pogled nije uvijek isto što i ono što kasnije ostaje važno.
Fotografije koje imaju smisla i za deset godina obično nisu one koje najviše viču. To su fotografije koje imaju mir u sebi. Ne pokušavaju biti više nego što jesu. Ne traže pažnju na silu. Samo ostaju.
Zato se i kod portretnog fotografiranja najviše vidi razlika između fotografije koja je samo efektna i one koja stvarno ima prisutnost. Jedna se pogleda i prođe. Druga ostane.
Vrijednost nije u tome da sve izgleda savršeno
Ljudi često misle da će najvrijednije fotografije biti one na kojima je sve “kako treba” — svi gledaju, svi su namješteni, ništa ne strši, ništa ne bježi iz kontrole. U stvarnosti, često najviše vrijede upravo one fotografije u kojima ima malo života.
To može biti osmijeh koji nije poziran, pogled koji se dogodio usput, trenutak kad dijete nije htjelo stati mirno, ali je baš zato kadar ispao stvaran. To može biti i nešto sasvim tiho — način na koji netko drži drugu osobu za ruku, izraz lica koji nitko nije pokušao proizvesti ili kadar koji nije “savršen”, ali je vaš.
Kod obiteljskog fotografiranja upravo takve stvari kasnije vrijede najviše. Ne zato što su planirane, nego zato što ih se više ne može ponoviti na isti način.
Vrijeme jako brzo pokaže što je bilo stvarno dobro
Neke fotografije s vremenom izgube snagu. Ostanu vezane uz trend, obradu, pozu ili trenutnu ideju što je “lijepo”. Druge s vremenom postanu još jače jer više ne gledate samo kadar, nego osobu, razdoblje života i sve ono što je tada bilo obično, a danas više nije.
Zato dobra fotografija nikad nije samo stvar dana kad je nastala. Ona mora moći izdržati i kasnije. Mora imati dovoljno istine u sebi da ne postane prazna čim prođe prvi dojam.
To posebno vrijedi za obiteljske trenutke, djecu, krštenja i sve ono što s vremenom dobiva dodatnu težinu. Ako pogledate i fotografiranje beba i djece, jasno je da se ne radi samo o tome da dijete “ispadne slatko”, nego da fotografija zadrži ono kakvo je ono stvarno bilo u toj fazi života.
Dobre fotografije ne stare brzo
Kad fotografija previše ovisi o trenutnom trendu, ona često brzo ostari. To ne znači da mora biti dosadna ili stroga, nego da mora imati nešto stabilnije od same površine.
Fotografije koje dugo ostaju vrijedne najčešće imaju:
- mjeru
- mir
- dobar osjećaj za odnos među ljudima
- obradu koja ne guši kadar
- dovoljno prostora da osoba ili trenutak dođu do izražaja
To je jedan od razloga zašto mirniji pristup često daje bolje rezultate od stalnog forsiranja. Kad se kadar ne pokušava previše dokazati, lakše ostaje svjež i nakon puno vremena.
Ne trebate arhivu. Trebate ono što ostaje.
Puno ljudi tek nakon nekoliko godina shvati da im nije najvažnije koliko su fotografija dobili, nego koliko ih i dalje stvarno otvaraju. To se nadovezuje i na tekst Nije stvar u tome da imate sto fotografija, nego prave fotografije, jer velika količina sama po sebi ne znači da će išta ostati važnije.
Na kraju se uvijek svede na manji broj fotografija koje imaju snagu da izdrže vrijeme. To su one koje biste stvarno ispisali, uokvirili, ponovno otvorili ili nekome pokazali bez potrebe da objašnjavate zašto su vam važne.
Fotografija mora imati nešto iza sebe
Nije dovoljno da kadar bude samo uredan ili lijep. Ako iza njega nema osjećaja, odnosa, prisutnosti ili barem nekog stvarnog trenutka, s vremenom postaje prazan.
Fotografije koje ostaju ne ostaju zato što su bile pomodne, nego zato što su uhvatile nešto što nije bilo namješteno do kraja. Neku malu istinu. Neki mir. Neku bliskost. Nešto što vam i poslije djeluje poznato.
Zbog toga dobar fotograf ne razmišlja samo o tome kako će kadar izgledati danas, nego ima osjećaj za to hoće li ta fotografija i kasnije imati smisla. To se vidi i kroz širu stranicu Fotograf Slavonski Brod i Fotograf Zagreb, gdje fokus nije na šabloni nego na fotografijama koje imaju težinu.
Ono što danas djeluje obično, sutra više nije obično
To je možda i najvažnija stvar. Trenuci koji vam danas djeluju mali, obični i svakodnevni kasnije često postanu najvrjedniji.
Dijete koje stoji uz vas na neki svoj način. Izraz lica koji tada niste ni primijetili. Pogled partnera. Ruka na ramenu. Način na koji je netko bio prisutan. Sve to postane važnije tek kad prođe vrijeme.
Zato fotografija nema najveću vrijednost u trenutku kad nastane. Njena prava vrijednost često dođe kasnije.
Kad birate fotografa, pitajte se i ovo
Ne samo sviđaju li vam se fotografije sada. Nego možete li zamisliti da vam imaju smisla i kasnije.
Možete li ih vidjeti:
- na zidu
- u albumu
- na ekranu za nekoliko godina
- u rukama svoje djece jednog dana
Ako je odgovor da, onda ste puno bliže dobroj odluci nego kad samo gledate “koliko ih ima” ili “koliko su efektne”.
Ako tražite fotografa za portrete, obitelj, djecu, krštenje ili važne trenutke koji trebaju ostati i kasnije, možete pogledati Fotograf Slavonski Brod, Fotograf Zagreb ili se javiti preko stranice Kontakt s onim što trebate.